MENI

Sećanje na Đorđa Kadijevića: Kako je nastala kultna "Leptirica"

Veliki filmski i televizijski reditelj, scenarista, istoričar umetnosti i likovni kritičar Đorđe Kadijević preminuo je u 94. godini. Njegovim odlaskom srpska kultura izgubila je ne samo velikog reditelja, već i jednog od poslednjih renesansnih intelektualaca koji je umetnost posmatrao u njenoj totalnosti. Njegovo ime postalo je, između ostalog, i sinonim za početke horor žanra na ovim prostorima. Filmom Leptirica iz 1973. godine, zasnovanom na pripoveci Milovana Glišića, Kadijević je stvorio prvi srpski horor film, delo koje i danas uživa kultni status i smatra se remek-delom žanra.

Đorđe Kadijević sa Slavoljubom Markovićem, urednikom Festivala horora,
nakon uručenja nagrade "Leptirica"

Rođen u Šibeniku 6. januara 1933. godine, Đorđe Kadijević je diplomirao istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Upravo je ta akademska podloga duboko oblikovala njegov filmski izraz, koji se odlikovao izuzetnom vizuelnom estetikom i promišljenim kompozicijama kadra.

Njegova karijera neraskidivo je vezana za crni talas, koji je kritički preispitivao društvenu stvarnost, odstupajući od zvaničnih optimističnih narativa. Njegovi rani filmovi, kao što su Praznik (1967) i Pohod (1968), doneli su subverzivan pristup temama iz Drugog svetskog rata. U njima često nije bilo tradicionalnih figura partizana, što je u to vreme predstavljalo hrabar umetnički iskorak. Njegov opus obuhvata i druga značajna ostvarenja poput filmova Sveto mesto i Darovi moje rođake Marije.

Pored igranog filma, Kadijević je ostavio dubok trag i na televiziji. Njegova serija Vuk Karadžić (1987-1988) osvojila je Gran pri na televizijskom festivalu u Rimu kao najbolja evropska serija i predstavlja jedan od vrhunaca jugoslovenske televizijske produkcije.

Pored filmskog rada, bio je cenjeni istoričar umetnosti, esejista i likovni kritičar. Objavio je veliki broj stručnih i publicističkih tekstova o filmu, slikarstvu i estetici, a tokom karijere bio je dobitnik brojnih domaćih priznanja za doprinos filmskoj umetnosti i kulturi.

Priča o Leptirici

Njegovo ime postalo je sinonim za početke horor žanra na ovim prostorima. Filmom Leptirica, zasnovanom na pripoveci Milovana Glišića, Kadijević je stvorio prvi srpski horor film, delo koje i danas uživa kultni status i smatra se remek-delom žanra.

Jedinstveni krik ptice zloslutnice, pokraj vodenice ušuškane podno ozelenelog brežuljka, najavljuje dolazak crnog dlakavog vraga, čije će čeljusti ubrzo bljesnuti u mraku, na tren zaustaviti mlinski točak i potom napasti žrtvu. Malo je onih kojima se ove slikovite scene nisu urezale u sećanje već posle prvog gledanja kultnog jugoslovenskog filma strave i užasa. 

Film u kome glavne uloge tumače Petar Božović i Mirjana Nikolić, premijerno je emitovan na Radio-televiziji Beograd (RTB), današnjoj Radio-televiziji Srbije (RTS), u prvoj polovini aprila 1973.

- Ako je nešto ostavilo pečat na meni, kada me ljudi vide, onda je to Leptirica"govorio je Đorđe  -Kadijević.

- Ja sam poželeo da napravim jednu komediju. Bio sam potpuno svestan da je komedija najteži žanr koji se može zamisliti, u filmu i u literaturi, naročito u dramskoj literaturi. Napraviti klasičnu, antičku dramu na neki način je lakše nego napraviti uspelu komediju: da bude smešna, a da istovremeno bude umetničko delo i da ima ozbiljnu temu. Onda mi je palo na pamet da konsultujem našu literaturu u kojoj sam susreo Milovana Glišića, za koga sam znao još iz školskih dana, i došao do njegove priče 'Posle devedeset godina'. To je poznata priča o seoskom vampiru, Savi Savanoviću koja je, po mom mišljenju, malo lakša, parodična, i ne spada ni u vrh Glišićeve literature. Međutim, meni se taj motiv vampira dopao, i ja sam od njega onako drsko, postmodernistički, uradio šta sam hteo, tako da LEPTIRICA, faktografski gledano, gotovo i da nema veze sa Milovanom Glišićem.

Mi smo taj film snimali u Bosni. U bivšoj Jugoslaviji Bosna je, naravno, bila nešto drugo nego što je danas. Nama je bio potreban ambijent XIX veka, stara vodenica, staro selo, stare kuće, a to se u Srbiji teško moglo naći, i onda smo negde kod Zvornika, preko Drine, uspeli da pronađemo neko selo, Sopotnik, tako se zvalo, u njemu smo našli famoznu vodenicu i celokupan ambijent. Tu smo snimili film, potom je on bio montiran, i onda je otišao na tzv. 'redakcijsku projekciju'. Tek tada, u kontaktu sa većim brojem kolega, od kojih su neki bili dobronamerni a neki i nisu, ja sam video šta sam zapravo uradio. Biću sada iskren: ja sam sebi tada saopštio da sam kod Glišića doživeo najveću svoju zabludu i napravio najveću svoju grešku. Umesto komedije ispao je to jedan strašan film koji je čak nekoga odveo u smrt: prilikom premijernog TV emitovanja jedan čovek je umro od straha. Tako da sam ja na neki način i ubica.

Raspirila se čitava polemika u tadašnjoj štampi. Recimo, 'Novosti' su me ocrtale kao čoveka koji je izneverio očekivanja, jer svi su mislili da će to biti ekranizacija Glišićeve pripovetke, pa su čak nastavnici i profesori u nekim školama upućivali đake da to gledaju jer im to dođe kao nekakva dopuna školske lektire. Umesto toga svi ti mladi ljudi, a naročito deca, su se užasno uplašili, bila je vriska, bežanje iz sobe, išlo je dotle da se digla kuka i motika protiv filma. 'Večernje novosti' su to opisale kao neku vrstu kinematografskog terorizma, kao atak na duševno zdravlje nacije, itd. Naročito je potenciran taj slučaj da je jedan čovek iz Makedonije umro od straha tokom gledanja filma.

S druge strane, pojavio se članak u 'Politici ekspres' gde su se našli ljudi sa moje strane, koji su tvrdili sasvim suprotno, da zapravo takve teme izazivaju svojevrsnu katarzu i oslabađaju gledaoca od straha. Dejstvo hororske energije koja zrači iz tog filma u stvari, suprotno očekivanom, ono potiskuje osećanje straha, odnosno film ga sugeriše ali istovremeno omogućava da on bude prevaziđen. On oslobađa čoveka na izvestan način. Ja sam se našao potpuno zatečenim, i na izvestan način šokiran tim saznanjem da sam napravio nešto što u stvari nisam želeo, što je ispalo u jednom smislu daleko od onoga što sam hteo, ali u drugom smislu daleko VIŠE od onoga što sam hteo i što sam od tog filma očekivao. Onda sam ponovo pogledao film, i zapitao se: odakle kod mene takva vrsta energije, šta je to izazvalo, koje su uopšte genetske pretpostavke koje ja nosim u sebi da bih uopšte napravio takav jedan film?

To se može na prvu loptu posmatrati biografski: kada sam bio dete preživeo sam II svetski rat i neopisive užase, jedva ostao živ, toliko puta gledao smrti u oči, direktno, i to u onim najkritičnijim, dečačkim godinama. Zbog toga si imao potrebu da izgubiš jedno osećanje života koje je zapravo s jedne strane depresivno a druge represivno. I ako ti sopstvenu depresiju projektuješ snažno u druge svesti ti postaješ represivan. Takvom introspekcijom otkrio sam da ja imam atavistički afinitet prema osećanju koje se graniči sa onim što je najdelikatnije u našem iskustvu. Sa sotonizmom, sa morbidnim i nenormalnim, sa ružnim i strašnim. Drugim rečima, setio sam se jedne Adornove misli koji kaže da je primarni zadatak umetnika da fiksira tzv. graničnu ljudsku situaciju. Mi ljudi se dosta retko nalazimo u graničnim situacijama: mi smo prepušteni jednoj mlitavoj svakidašnjici u kojoj smo u stanju ili da ravnodušno vegetiramo ili da prema raspoloženju i slobodnoj volji simuliramo ovo ili ono, da obmanjujemo sebe ili druge. Ali naiđu trenuci kada vaše 'da' mora biti 'da' a vaše 'ne' mora biti 'ne'. To su granične situacije - ispričao je Đorđe Kadijević.

Нема коментара:

Постави коментар